Kada bezimeni glavni junak za četrdeseti rođendan dobije dnevnik i nalivpero od žene i sina, počinje revno zapisivati pojedinosti iz svakodnevice te sva svoja razmišljanja o životu. Vrijeme je poslijedubčekovske normalizacije u Slovačkoj, a on je obični, mali čovjek, pristojno odgojen katolik koji se učlanjuje u partiju i prihvaća baš sve prilike za osobni boljitak. Baš kada mu se na poslu osmjehne sreća i dobije promaknuće, pamet mu pomuti kolegica koja ga mami u izvanbračnu vezu…

"Priča pravoga čovjeka" još je jedna književna uspješnica koju nam je pripremio Pavel Vilikovský, etablirani majstor ironije, humora i parodije. Ovoga se puta opredijelio za jedan od najzahtjevnijih žanrova – dnevnički zapis –i briljantno se stisnuo u otužno ograničeni okvir svojega protagonista. Da bi dnevnik djelovao autentično, od autora zahtijeva bezuvjetnu empatiju i poistovjećivanje sa sveukupnim vrijednosnim, jezičnim i misaonim svijetom glavnog junaka.

Upravo u tome leži autorovo postignuće - "Priča pravoga čovjeka" vješto je izmiješan koktel lakomislenosti, nepromišljene iskrenosti i nespretnog izražavanja glavnog lika. Problematizirajući poziciju malog čovjeka u širem socijalnom kontekstu i neminovno ispreplitanje osobne i društvene povijesti, Vilikovský je ispisao inteligentno, promišljanjima i duhovitošću protkano štivo.

Roman-dnevnik možete čitati kao priču 'običnoga' glavešine, u njemu otkrivati korumpiranost partije, doživjeti atmosferu paranoje koju su stvorile tajne službe ili pratiti ponašanje ambicioznog beskičmenjaka. Ovako ili onako, /posljednja/knjiga Pavela Vilikovskog sjajno je opisala ozračje kasne totalitarne socijalističke države.
Simona Pinnerová, Host

Čitati ovu knjigu Vilikovskog u njezinu cjelokupnom estetskom izrazu moguće je samo ako ste već čitali neke od njegovih knjiga. Tek se tada otkriva energija koju je slojeviti pisac Vilikovský morao upotrijebiti kako bi se stisnuo u žalosno omeđen okvir svojega protagonista, u njegovu niskopodnu optiku. Mješavina elementarnosti, naivnosti, tupe iskrenosti i nezgrapnoga izražavanja jednostavno je sjajna, duhovita, ali i za plakati. Priča Vilikovskog priča je našeg kolektivnog sjećanja i treba shvatiti da je mnogo toga iz njega nestalo, ali se i mnogo toga zadržalo. No sad ne znam je li to užasno ili smiješno.
Radoslav Matejov, Knižná revue

Nenadmašna lakoća i humor s kojima Vilikovský (tek ovlaš) dodiruje najosnovnija i najosjetljivija pitanja ljudske i društvene egzistencije, dokaz su njegova umjetničkog majstorstva s kojim se zasad, mislim, nitko u slovačkoj književnosti ne može mjeriti.
Alexander Halvoník, Knižná revue

Pavel Vilikovský (r.1941., Palúdzka) slovački je prozaik, prevoditelj i publicist. Smatraju ga i jednim od najznačajnijih postkomunističkih srednjoeuropskih pisaca. Diplomirao je slovački jezik i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Bratislavi pa se uz pisanje cijeli život bavio i prevođenjem engleske i američke proze. Postmodernistički stil i interes za tabuizirane teme poput biseksualnosti, razlog su zbog kojeg je prvu knjigu objavio tek nakon Baršunaste revolucije. Dobitnik je brojnih nagrada.

Prvu zbirku priča "Eskalácia citu" objavio je 1989., a nakon toga još petnaestak proznih djela, od kojih su najpoznatiji: knjiga priča "Krutý strojvodca" (1996.) koja je osvojila tri nagrade, kao i roman "Posledný kôň Pompejí" iz 2001. Roman "Čarovný papagáj a iné gýče" (2005.) nagrađen je nagradom Anasoft Litera, a priznanje je dobio i "Pas na cesti" iz 2010. Romanom "Prvá a posledná láska" (2013.) osvaja svoju drugu Anasoft Litera nagradu 2014. Dobitnik je i srednjoeuropske književne nagrade Vilenica 1997.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.