Miloš Ðurđević izborom iz novije hrvatske književnosti ne hoda utabanim stazama hrvatske antologičarske prakse. Njegov pogled na recentnu pjesničku situaciju, bez velike grižnje savjesti, označen je nekonvencionalnim, samostalnim, pokatkad, zašto ne, i neodgovornim književno-kritičkim diskursom, koji, također, zašto ne, ne duguje nikome od samozvanih šefova lirike. Čitajući pjesmu po svojoj savjesti više negoli po kakvom društveno-kulturalnom ključu, on uspijeva kombinirati biografiju s pjesmom kao izvodom autorskog senzibiliteta. I u tome je samosvojan, kreativan, inventivan i drukčiji.

Orfički hramovi se ruše kad ih sruše pjesnici. A Ðurđević je, očito, talentiran da prepozna tuđe iskustvo u vlastitome, i da uvaži svjetonazore i kad ne drži bog-zna koliko do njih. Naravno, ništa ga ne priječi da isfavorizira one autore i one pjesme koje voli, do kojih trajno drži, koje kandidira kao sadašnjost za budućnost. Njegov pogled je nekad goli i šutljiv otok, a nekad prebučna pustinja stihovne pirotehnike koja se više-manje kontinuirano prakticirala u domaćem stihu. To što poetska biografija pojedinog autora ponekad odluči o njegovu situiranju i statusu u nekoj globalnijoj slici suvremenoga hrvatskoga pjesništva ne čini nam se kao mana. To je naprosto pravo na stil.

Rođen sam u podne početkom kolovoza na prekrasnom otoku Rabu. To su činjenice i oko toga nema nikakvog spora, uključujući i spomenuti atribut. Tu sam proveo prvih par godina života, a zatim smo živjeli u Zadru gdje sam pohađao osnovnu školu. To su bile sjajne godine, ne baš sve, ali solidan dio toga vremena pamtim po dobrim i boljim stvarima. Nakon toga bilo je jako dobrih godina u Puli, gdje sam pohađao srednju školu, neko je vrijeme bilo zanimljivo u Splitu, tamo moji roditelji danas žive, gdje sam maturirao i krenuo na studij, i u Zagrebu, pogotovo sredinom i krajem 1980-ih, gdje sada živim. Ali to je već područje komplicirane socijalizacije i trajne kompetencije, spleta užih i onih širih okolnosti, potonje su me znale dovoditi do ruba mentalnog stupora, iako na njih nije bilo moguće utjecati, mnoštva prijatelja i neprijatelja, znanaca i pravih drugova, prijateljica, djevojaka i žena, a svi su oni neprestano dolazili i odlazili, nešto tražili i uzimali, donosili i odnosili, na nešto me nagovarali i nešto odbijali, zajedno sa mnom kreirali kaos u kojemu se još uvijek nekako pokušavam snaći.

Miloš Đurđević (Rab, 1961), pjesnik i književni kritičar, antologičar i prevoditelj. Objavio je petnaest knjiga poezije, književnih kritika, antologija suvremene hrvatske i svjetske poezije te izbora iz pojedinačnih pjesničkih opusa (recentni objavljen naslov, "Kreda in odtisi – izbrane in nove pesmi / Kreda i otisci – izabrane i nove pjesme", dvojezično izdanje, preveli Vera Pejovič i Peter Semolič, Ljubljana: Kulturno-umetniško društvo Poiesis, 2019). Njegova poezija i eseji prevedeni su i objavljeni su na desetak svjetskih jezika, zastupljen je u mnogim domaćim i inozemnim antologijama poezije. Živi i radi u Zagrebu kao slobodni književnik,  urednik i prevoditelj.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.