Ključno je pitanje Malešove poezije, pa tako i "Vertiga" - što je ostalo upravo od čovjeka u vrijeme kada su se protiv njega urotili i (polu)mrtvi bogovi i svemoguća tehnika, i možemo li još ikako jesti, spavati i živjeti danas, kada je sve što je ljudsko stavljeno pod znak pitanja, a religija, bar za Maleša, ne nudi baš nikakvu utjehu ili objavu konačne istine.

Branko Maleš u "Vertigu" piše o radosti života, pa ma koliko u njemu bilo samoprogutano i hermetične crne žuči, koja nikada neće odgonetnuti za čim to, zapravo, toliko pati ako već ne - za životom samim. Jer, ako je ono doista melankolično duboko podsvjesno i prilično neiskazivo, ne čuvaju li još jedino upravo podsvijest* i poezija kao njezin povremeni jezik, onda kada je sve postalo virtualno, zapravo, izgubljeno stvarno - život sam, pa ma kakav on bio.

* O podsvijesti kao jedinoj čuvateljici posljednjega mosta k istinskome jedinstvu čovjeka i prirode sjajno je pisao Bela Hamvas, čovjek koji je također obožavao život za život i trešnjino stablo pretpostavio svakoj metafizici.


( iz popratnog eseja "Život za život ili protiv lažljivaca svih vrsta od zemlje do saturna i natrag" Delimira Rešickog )

Branko Maleš (1949) pjesnik, kritičar, feljtonist te prozni i dramski pisac; objavio je dosad 25 knjiga, što vlastitih a što kritičko-priređivačkih knjiga o drugim autorima; apsolvirao Tehnološki i završio Filozofski fakultet u Zagrebu. Bio glavni urednik ili urednik u redakciju brojnih novina i časopisa za kulturu. Prevođen i nagrađivan. “Goranov vijenac” za životni doprinos hrvatskoj poeziji.
Radio kao pomoćnik ministra kulture a trenutačno radi kao dramaturg na Dramskom programu Radio Zagreba.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.