Uspoređujući priču i roman s boksom, Cortázar je jednom kazao kako "roman pobjeđuje po broju bodova, dok je priča ta koja nas nokautira".  Slijedom izrečenog "Tajno oružje", najpoznatija Cortázarova zbirka priča trebala bi biti najljepši nokaut u povijesti boksa i književnosti.

Svih pet priča u ovoj zbirci imaju Pariz kao pozadinu, a Cortázarov sugestivni jezik i briljantne metafore vjerno nam dočaravaju pariške ambijente kroz zvukove jazza te mirise duhana i kave. Ove priče donose nov, pomalo nestvaran, osjećaj stvarnosti i uspostavljaju sasvim drukčiji red u realnome. Premda u njima ima elemenata fantastike, baš kao i u magijskom realizmu, Cortázara, zapravo, najviše zanima ono neobično i nesvakodnevno u svakodnevici.

Na intrigantan i zavodljiv način, pripovjedač u svakoj od priča stvarnost zamjenjuje nekim drugim planom, irealnim ili iracionalnim, o čemu kaže: "Vjerujem da sva moja nesreća, a i sreća, istodobno proistječu iz toga što odmalena nisam prihvaćao stvari kakve jesu. Nije mi bilo dovoljno da mi kažu da je ovo stol, ili da je riječ 'majka' samo riječ 'majka', i da tu sve završava. Ukratko, moj odnos prema riječima ne razlikuje se od mojega odnosa prema svijetu općenito. Čini se da nisam rođen da prihvatim stvari onakvima kakve jesu." 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.