Riječ je o svojevrsnom je čitanju jednog od najutjecajnijih tekstova kršćanstva, "Poslanice Rimljanima" apostola Pavla iz 58. godine. Talijanski filozof Giorgio Agamben s filološkom preciznošću kontekstualizira tekst u svjetlu vremena nastanka, kad kršćanstvo i judaizam još nisu posve odvojeni. Agamben odvaja Pavlov tekst od njegove kanonizacije tijekom crkvene povijesti, zastupajući stajalište da "Poslanice Rimljanima" nije bila namijenjena konstituiranju nove crkve, nego prije "mesijanskoj" suspenziji židovskog zakona.

Autorovo istraživanje mesijanizma vodi drugoj središnjoj referenciji ove knjige, Walteru Benjaminu. Agamben iz čitanja "Poslanice Rimljanima" i Benjaminovih "Teza o filozofiji povijesti" izvlači niz dosad neslućenih usporednica u kojima se Benjaminova filozofija povijesti prikazuje u svjetlu ponavljanja i prisvajanja Pavlova koncepta vremena što ostaje.

Knjiga "Vrijeme što ostaje" dopunja Agambenov magnum opus pod naslovom "Homo sacer", iz kojega su na hrvatskom objavljena djela "Homo sacer: suverena moć i goli život" (Multimedijalni institut, Zagreb 2006), "Ono što ostaje od Auschwitza" (Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2008) i "Izvanredno stanje" (Deltakont, Zagreb 2008).

Giorgio Agamben (1942.) jedna je od vodećih ličnosti u filozofiji i političkoj teoriji. Njegovo jedinstveno čitanje književnosti, književne teorije, kontinentalne filozofije, političke misli, religijskih studija i umjetnosti učinilo ga je jednim od najinovativnijih mislilaca našeg vremena.

Agamben je studirao pravo i filozofiju na Sveučilištu u Rimu, gdje je napisao neobjavljenu doktorsku tezu o političkoj misli Simone Weil. Kao postdoktorand u Freiburgu (1966. – 1968.) sudjelovao je na seminarima Martina Heideggera o Hegelu i Heraklitu, a od 1974. do 1975. bio je suradnik na Institutu Warburg Sveučilišta u Londonu. Predavao je na Sveučilištu Macerata, Sveučilištu u Veroni, Collègeu Internationale de Paris, Università della Svizzera Italiana, Università Iuav di Venezia, New School u New Yorku i The European Graduate School / EGS, gdje drži katedru Barucha Spinoze.

Od 1980-ih, velik dio rada ovog filozofa može se čitati kao pokret prema projektu Homo sacer, koji počinje knjigom "Homo sacer: Suverena moć i goli život" (1995.). Rad se bavi pitanjima koja su postavili brojni teoretičari iz dvadesetog stoljeća, ponajprije Michel Foucault, te ih nadograđuje. Ukratko, projekt je odgovor na pitanja totalitarizma i biopolitike. Neka od njegovih istaknutih djela su: "Izvanredno stanje – Homo Sacer II, 1", "Ono što ostaje od Auschwitza: Arhiv i svjedok", "Homo Sacer III", "Goloća", "Ideja proze", "Profanacije", "Vrijeme što ostaje" i "Autoportret u radnoj sobi".

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.