Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Nenad Bartolčić • 13.05.2019.

Damir Agičić : Festival povijesti Kliofest stvorili smo kao mjesto susreta u polju na kojem zapravo nema dovoljno rasprava među neistomišljenicima
Održava se
14.-17.05.2019.

Damir Agičić, foto: Iva Perković

U Zagrebu će se 14. – 17. svibnja 2019. po šesti put održati Festival povijesti – Kliofest, na kojem će se s ciljem popularizacije povijesne znanosti održati brojni okrugli stolovi i promocije knjiga, tribine, radionice i predavanja. O Kliofestu, ali i o položaju znanstvene knjige u Hrvatskoj razgovarali smo s njegovim idejnim začetnikom, povjesničarom Damirom Agičićem, ujedno i supokretačem izdavačke kuće Srednja Europa.

6. Festival povijesti Kliofest otvara se u utorak, 14. svibnja u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u 11 sati (Pozornica i.) i nastavlja se okruglim stolom Osvajanje svemira i tehnološki razvoj u doba Hladnoga rata – pola stoljeća od iskrcavanja čovjeka na Mjesec (1969-2019), na kojem će sudjelovati Dragomir Bondžić, Zvonimir Drvar, Maksim Kamenjecki, Tanja Rudež i moderator, Vedran Duančić.
 

Mjesečari Clark Christopher
Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918.-1941. Jakir Aleksandar

Nenad Bartolčić: Neposredni povod ovom ovom razgovoru je šesti po redu Festival povijesti – Kliofest, kojeg ste jedan od pokretača. Kako je nastao Kliofest?

Damir Agičić: Malo iskustva sa Sa(n)jam knjige u Istri i sajma povijesne knjige u Krakovu, gdje sam bio na jednoj konferenciji, jedna večera u prijateljskom okruženju i puno dobre volje nas nekoliko koji to vodimo, ali i mnogih kolegica i kolega povjesničara te nekih nakladnika koji su otprve prihvatili ideju da sudjeluju na Kliofestu unatoč svim problemima i poteškoćama s kojima se nakladnici suočavaju u današnje vrijeme, u Hrvatskoj napose. Sve je počelo 2014. – prvi je Kliofest bio početkom lipnja te godine, ali smo ga poslije pomaknuli nekoliko tjedana ranije, u prvu polovicu svibnja, želeći omogućiti studentima i učenicima da dođu na festivalska događanja. Polovica svibnja još je dovoljno udaljena od ispitnih rokova ili završnih testova u školama odnosno državne mature – dakle, svi koji žele mogu pronaći malo vremena i prosmucati se među knjigama, poslušati rasprave na okruglim stolovima ili sudjelovati u predstavljanjima knjiga.

Koji bi bio osnovni koncept festivala?

Sajam povijesne knjige najvažnijih hrvatskih nakladnika, osobito onih koji objavljuju naslove iz povijesti i drugih humanističkih znanosti, predstavljanja novih knjiga i okrugli stolovi na važne i zanimljive teme, često povezane i s nekom obljetnicom. Usto i jedna ili dvije izložbe u holu Nacionalne i sveučilišne knjižnice, koja je i glavno mjesto događanja. Od drugoga Kliofesta, 2015., na festivalu se dodjeljuju i nagrade povjesničarima u nekoliko kategorija. Nagrade dodjeljuju dvije krovne strukovne udruge hrvatskih povjesničara, a nazvali smo ih po našim glasovitim povjesničarima, od Ivana Lučića do Mirjane Gross. Pokušavamo i s filmovima, ali to ne ide lako za rukom – prirediti prirediti suvisao program koji bi privukao pozornost šire javnosti. Imali smo i jednu kazališnu predstavu, nekoliko studentskih i doktorandskih radionica odnosno seminara…

Do lani smo program imali i subotom kada su se održavale povijesne radionice namijenjene mladima i najmlađima, ali to nije zaživjelo – ili je bilo strašno loše vrijeme, pa nitko nije došao zbog kiše, ili je vrijeme bilo lijepo pa su roditelji klince odveli u prirodu. Također, vrlo smo brzo počeli organizirati i Dan povijesti u Hrvatskoj, bolje reći Dane povijesti – isprva u desetak, a sada u više od dvadeset mjesta diljem zemlje predstavljaju se povijesne knjige, vode razgovori s povjesničarima, organiziraju izložbe i slične manifestacije u knjižnicama, arhivima, muzejima, školama i na visokoškolskim institucijama, u povijesnim društvima.

Prijepori oko povijesnih tema ne jenjavaju, tu se često prepliću povijesni i politički diskurs. Ne bi li  veće potenciranje nekih "vrućih" tema Kliofestu zasigurno priskrbilo veću vidljivost u javnosti, a onda možda i veću posjećenost?

Cilj nam je bio stvoriti mjesto susreta u polju na kojem zapravo nema dovoljno rasprava među neistomišljenicima. Možda u tom nismo u potpunosti uspjeli, ali nismo ni bježali od „vrućih“ tema – ne mogu se sjetiti svih, ali primjerice već na prvom Kliofestu imali smo okrugle stolove o historiografiji o socijalističkoj Hrvatskoj, o Domovinskom ratu kao predmetu povijesnih istraživanja i općenito o stanju i perspektivama razvoja naše struke. Na okruglim se stolovima razgovaralo o totalitarizmu i antifašizmu danas, o (homo)seksualnosti u historiografiji, o studentskom proljeću 1968., o nastavi povijesti i kurikulumu, o monopolu nad povijesnom istinom…

S druge strane, bilo je slučajeva da pojedini kolege povjesničari naprosto ne žele sjesti za isti stol i razgovarati o nekim pitanjima – tako smo, primjerice, 2015. godine odustali od okruglog stola u povodu obljetnice završetka II. svjetskog rata jer nismo uspjeli pronaći sudionike koji bi sjeli i govorili o svome viđenju prijepora što su obilježili završne tjedne rata, a koji se – čini mi se – teško i mogu razriješiti. Jednako tako, predstavljane su knjige o ustaškoj vojnici, o dnevniku njemačkog generala Glaisea von Horstenaua, o Holokaustu u Europi i o Jasenovcu, o Jugoslaviji u historijskoj perspektivi i mnoge druge koje imaju i potku privlačnosti široj publici. 

Kako je nastala slovenska nacija Kosi Jernej
Drugi svjetski rat u hrvatskoj i srpskoj prozi Czerwinski Maciej

Koliko ste zadovoljni tom vidljivošću Kliofestu, odjekom u medijima ali i unutar same struke?

Vidljivost Kliofesta je iz godine u godinu sve veća, a tako valjda i treba biti. Svaki je početak težak, ali nakon nekoga vremena vidljivost se povećava pa i interes medija. Tjednik Express s prilogom o knjigama Best Book – to je prvi tiskani medij koji je Kliofestu otvorio ovoliko stranica. To nam je inače najslabija točka – tiskani mediji. U internetskom smo svijetu dosta vidljivi, na portalima www.historiografija.hr, na www.mojzagreb.info i napose na www.mvinfo.hr – sve su to stranice koje prate osobe zainteresirane za povijest i za dobru knjigu, za čitanje općenito. Na televiziji i radiju smo također prisutni, iako toga nikada nije dovoljno.

Unutar povijesne struke Kliofest je već ustaljeno mjesto – kolegice i kolege rado dolaze, rado sudjeluju kao predstavljači i govornici, a sve je češće da žele da im njihove knjige budu predstavljene upravo na toj manifestaciji. To je dobar znak i poticaj da se s projektom Kliofesta nastavi i da ga dalje širimo. Naravno, i dalje nam je velik zadatak privući što brojniju i raznolikiju publiku, da dođe i posjeti sajam povijesne knjige, da posluša rasprave na okruglim stolovima, čuje obavijesti o novim knjigama.

Kako se festival financira?

Najveći dio sredstava osigurava nam od samoga početka Udruga za zaštitu prava nakladnika ZANA. Bez inicijalnih a potom i redovitih sredstava, koja se osiguravaju preko te udruge, ne bi bilo Kliofesta. I dva resorna ministarstva, znanosti i obrazovanja odnosno kulture, podupiru festival. Naravno, i Grad Zagreb, preko Gradskoga ureda za kulturu. Sami nakladnici participiraju sa simboličnim iznosom. A svojevrsni su „financijeri“ festivala i svi njegovi sudionici, koji nastupaju bez naknade. Tu su i brojni studenti volonteri koji pomažu i prije, i tijekom i nakon festivala, da sve štima i bude na mjestu.

Povremeno je bilo i manje pomoći sponzorskoga karaktera, ali sa sponzorstvima zasad nismo osobito uspjeli. Pretpostavljam da i lokalne vlasti gradova i naselja u kojima se održavaju Dani povijesti na neki način pomažu u tom. Ako me pitate je li festival samoodrživ bez pomoći sa strane, mogu reći da nije. Ovo je kulturna i znanstveno-popularna manifestacija u kakve se uvijek ulagalo proračunska i slična sredstva i teško da drukčije može biti.

Možete li izdvojiti nekoliko "najatraktivnijih" programa ovogodišnjeg festivala

Izložba Gradovi u pokretu i okrugli stol o temi postosmanskog nasljeđa u Ankari, Istanbulu, Beogradu i Sarajevu u međuraću, koji će pratiti projekcija filma Lordana Zafranovića "Duh vremena" te razgovor s redateljem. Potom okrugli stol o osvajanju svemira i tehnološkom razvoju u doba Hladnoga rata, okrugli stolovi o Hrvatskoj na počecima tranzicijskog razdoblja 1989/1990. te o slomu socijalističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi 1989. iz današnje perspektive. Svečanost otvorenja uveličat će „zapovjednik“ i „vojnici“ 1. i 2. banske krajiške pješačke pukovnije iz Udruge Terra banalis. Dakle, nekolicina kolega odjevenih u odore povijesnih hrvatskih postrojbi pomiješat će se s publikom, izvesti smjenu straže i sl.

Program smo podijelili i tematski, a budući da je interes sudionika ove godine bio izuzetno velik, imat ćemo dvije pozornice – dakle, paralelno će se odvijati po dvije promocije ili istovremeno promocija i okrugli stol. Vidjet ćemo kako će to uistinu izgledati, nadam se da je program dovoljno zanimljiv da privuče širu javnost, da natjera zainteresirane da se popnu na plato Nacionalne i sveučilišne knjižnice i uđu u nju. 

U utorak, 14. svibnja popodne je blok posvećen povijesti staroga vijeka, od starih Grka i Rimljana, preko gladijatora do Lumbardske psefizme. U srijedu, 15. svibnja, bit će predstavljeno nekoliko knjiga o međuraću i o II. svjetskom ratu, bit će govora i o novoj knjizi o Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, zborniku radova o Ivanu Mažuraniću i dr. U četvrtak popodne jedan od najpoznatijih poljskih povjesničara, Andrzej Friszke, držat će predavanje o 1989. i poljskom putu prema slobodi, u petak popodne Vjeran Pavlaković drži predavanje u povodu obljetnice završetka Španjolskoga građanskog rata.

Na sajmu će i ove godine biti organizirana popratna prodaja knjiga?

Naravno, to je jedna od bitnih sastavnica Kliofesta – prodajni sajam knjiga povijesne tematike na kojem petnaestak nakladnika nastupa samostalno, a više od trideset na zajedničkom štandu koji ove godine organizira nakladnička kuća Dominović.

Koliko nakladnika sudjeluje?

Oko pedeset, i nekoliko stranih – jedan, University Press iz Sarajeva, imat će i zaseban štand te predstaviti dvije svoje nove knjige, Zatvaranje kruga Latinke Perović i Smrt u Hagu Nevenke Tromp. Buybook će također sudjelovati i imati promociju knjige Nasilje kao generativna sila Maxa Bergholza. Tu je i Udruženje za modernu historiju iz Sarajeva, sa svojim knjigama, pa promocija važnog djela jednoga od današnjih najpoznatijih povjesničara Georgea Iggersa u izdanju novosadske Akademske knjige, kao i predstavljanje knjige predsjednika Matice slovenske Aleša Gabriča U sjeni politike, o oporbi u socijalističkoj Sloveniji.
 

Foto: Iva Perković

Hrvati u Boki kotorskoj Dronjić Matija, Rajković Iveta Marijeta
Slavne žene stare povijesti Tomorad Mladen

Sveučilišni ste profesor, radite na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Kako biste opisali studij povijesti danas? Koliki je interes za njega među studentima?

Prije svega, za razliku od vremena kada sam prije tridesetak godina ja studirao i kada su u Hrvatskoj bila samo dva studija povijesti, danas ih je desetak, od čega samo u Zagrebu tri! Dakle, sve da je interes i ostao isti kao nekada, a čini mi se da nije, disperzija studenata dovodi do toga da na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu ima sve manje mladih osoba iz drugih dijelova Hrvatske. Primjerice, mladi Osječanin je nekoć morao doći na studij povijesti u Zagreb ili Zadar, ili je morao otići u neki od sveučilišnih centara u drugim republikama bivše države, a danas mu je takav studij u susjednoj ulici! S jedne je strane to bolje, studiji – pa i studij povijesti – mladima su dostupniji. No nestaje prednost odlaska u veliki grad i stjecanje novih životnih iskustava.

Tu je i novi sustav studiranja prema bolonjskom sustavu – u cijeloj su zemlji studiji povijesti organizirani slično, gotovo su svi predmeti jednosemestralni, literatura koju studenti moraju proći je u konačnici mnogo mršavija od one koju su studenti povijesti nekoć prolazili. Nedavno smo u FF Pressu objavili knjigu Sveučilišna nastava povijesti u Hrvatskoj, koja će također biti predstavljena na Kliofestu, pa zainteresirani mogu doći i čuti ponešto o tom.

Reflektiraju li se, nerijetko i pojednostavljene pro et contra podjele u našem društvu oko nekih povijesnih tema, i unutar samog Odsjeka za povijest?

Čini mi se da su i sadašnje suprotnosti i današnji nesporazumi među nastavnicima moga odsjeka, kao i nekoć u prošlosti – a suprotnosti i nesporazumi postoje oduvijek, otkako se povijesni predmeti predaju na zagrebačkom sveučilištu, dakle od zadnje četvrtine devetnaestoga stoljeća –  prouzročeni prije sve osobnim odnosima, da je politika bila i ostala uglavnom na drugome mjestu uzroka tih neslaganja.

Vaša izdavačka kuća Srednja Europa jedna je od rijetkih, pogotovo unutar privatno-izdavačkih inicijativa, specijaliziranih za izdavanje znanstvenih knjiga iz područja povijesti. Ako se ne varam utemeljili ste je sa suprugom 2001. godine, pa kako izgleda jedna kratka rekapitulacija. Jeste li zadovoljni postignutim, npr. brojem objavljenih knjiga?

Brojem objavljenih naslova, kao i samim knjigama, njihovom kvalitetom, i u stručnom i u grafičkom pogledu, u posljednjih sam nekoliko godina izuzetno zadovoljan. Lani smo ih objavili više od dvadeset, ove je godine plan sličan. Ono s čime nikako nisam zadovoljan jest distribucija tih knjiga do krajnjih korisnika – bilo preko knjižnica, bilo preko knjižarske mreže. Dok potonje u Hrvatskoj skoro uopće ne postoji, problem s knjižnicama je u tom što same knjižnice ne raspolažu s dovoljno novca, prostora, interesa, ne znam čega sve ne… za kupovanje znanstvenih i stručnih knjiga. Naše je iskustvo da se preko nekoliko distributera s kojima surađujemo u narodne, gradske i općinske knjižnice teško plasira više od 30-40, recimo 50 primjeraka takvih knjiga. U knjižnice znanstvenih i visokoškolskih institucija znanstvene knjige ulaze još teže, što je pomalo paradoksalno. U školama ih skoro uopće nema – u školama je općenito vrlo teška situacija s knjigama.

Postoji li uopće dovoljna potražnja, dovoljno zainteresirane čitateljske publike tj. tržište za znanstvenu knjigu? Tko su danas pretežiti kupci znanstvene knjige, pa tako i povijesnih izdanja?

Kad se promatra prodaja na sajmovima, osobito na Interliberu, pa i na Kliofestu, interes postoji. Znatno je slabija prodaja preko knjižarske mreže i zapravo mi je teško procijeniti je li interes dovoljno razvijen. Kada bi se o knjigama, pa i znanstvenim, više govorilo i pisalo, možda bi i prodaja bila veća. No s obzirom da smo duboko zagazili u vrijeme koje knjizi nije sklono, nisam siguran niti da bi tako nešto pomoglo. Po svemu sudeći, bez državne (djelomice i lokalne) pomoći znanstveno izdavaštvo ne bi opstalo dulje od nekoliko mjeseci. Ono što su moje kolegice koje se bave prodajom uočile, kupci naših knjiga su uglavnom stariji muškarci i studentska populacija. Neke od kupaca znamo po imenu! To je zadovoljstvo, ali i prokletstvo male sredine kakva je hrvatska.

Koji su naslovi SE kroz ovih osamnaest godina postigli najbolju bilo kritičku bilo prodajnu recepciju?

Brojne su naše knjige naišle na odjek u javnosti, prikazivane su u novinama i još više u stručnim i znanstvenim časopisima, oko nekih su organizirani okrugli stolovi i tribine. Meni je posebno draga serija prijevoda koju smo započeli knjigom "Komunizam u Europi" poljskoga povjesničara Jerzyja Holzera – u tom smo nizu objavili neka kapitalna historiografska djela poput "Osmanskog Carstva" Halila Inalçika, "Što je povijest?" E.H. Carra, "Apologija historije" Marca Blocha, "Balkan" Marka Mazowera i dr.

Važna je knjiga koju smo objavili "Stići prije Boga" – riječ je o razgovorima Hanne Kral s jednim od zapovjednika ustanka u varšavskom getu Marekom Edelmanom. Prošle smo godine objavili knjigu na koju sam osobito ponosan da je izašla u hrvatskome prijevodu: "Pričajte to svojoj djeci… O Holokaustu u Europi 1933.-1945." Ona je još nedovoljno zamijećena u našoj javnosti iako je riječ o jedinstvenom priručniku o povijesti tog najvećeg zla u povijesti čovječanstva, prevedenom na više od dvadeset jezika.

Dobro su bile primljene knjige koje je napisao ili uredio Igor Duda, profesor suvremene hrvatske povijesti u Puli: U potrazi za blagostanjem, "Pronađeno blagostanje", "Danas kada postajem pionir" i druge. Velik je odjek u javnosti svojedobno naišla knjiga Gabi Abramac "Dos heylike yidish vort, o jeziku hasidske zajednice u New Yorku". Vidjet ćemo što će biti s našim prošlogodišnjim knjigama: "Barjak na planini" Ive Žanića, "Zarobljenici paralelnih povijesti" Željka Krušelja, "I feel kranjska kobasica" Jerneja Mlekuža...

A koje biste naslove SEurope izdvojili od ovogodišnje produkcije, bilo da su već objavljeni bilo da su tek u pripremi?

Upravo su izašle knjige "Kako je nastala slovenska nacija" Jerneja Kosija i "Hrvatsko-ugarska nagodba" Ladislava Heke. Prva je knjiga prije nekoliko godina izazvala dosta polemike u slovenskoj javnosti, a smatram da će biti korisna i nama u Hrvatskoj te našim pogledima na integraciju hrvatske nacije. Druga je knjiga mađarskog pravnog povjesničara podrijetlom iz Hrvatske – autor prikazuje Nagodbu iz drukčijeg kuta od uobičajenoga u hrvatskoj historiografiji. U tom su mu pomogle barem dvije stvari: činjenica da je riječ o pravnopovijesnoj problematici i da autor izvrsno poznaje oba jezika, pa je mogao čitati mađarsku literaturu i izvore.

U pripremi su dva zbornika radova o hrani u poratnoj Jugoslaviji: "Priče iz konzerve. Povijest prerade i konzerviranja ribe u sjeverozapadnom Jadranu" i "Brotherhood and Unity at the Kitchen Table: Food in Socialist Yugoslavia", te zbornik "Komunisti i komunističke partije: politike, akcije, debate". U suradnji s Udruženjem za modernu historiju iz Sarajeva upravo smo objavili knjigu "Reprezentacije socijalističke Jugoslavije: preispitivanja i perspekive". Kao što vidite, brojni su naslovi o povijesti razdoblja socijalizma – to je razdoblje bilo dugo zaboravljeno i nedovoljno obrađeno. Do kraja godine izaći će i hrvatski prijevod sjajne knjige njemačkog povjesničara Ulfa Brunnbauera "Globaliziranje jugoistočne Europe", o migracijama s ovoga područja, prije svega iz Hrvatske, u Ameriku.

Damir Agičić, foto: Iva Perković

Čovjek i prostor, Čovjek u okolišu Roksandić Drago

Koje su najčešće naklade izdanja Srednje Europe? Kojim ih kanalima distribuirate?

Između 300 i 500 primjeraka, rijetko kad više. Nekoć smo tiskali po 700-800 primjeraka pojedine knjige, ali se to pokazalo preambicioznim. Na žalost, i ovih tristotinjak, četiristotinjak primjeraka često ostane u skladištu u većem broju nego što ode u ruke korisnika. Surađujemo s nekoliko knjižara – uostalom, u Hrvatskoj niti nema više od nekoliko ozbiljnih knjižara, a distribuciju po knjižnicama radi nam jedna vrlo korektna distributerska tvrtka. Imamo i jednog ozbiljnog distributera knjiga u inozemne knjižnice što u postotku nije velik broj, ali je vrlo važno jer je tako hrvatska knjiga prisutna u svim značajnijim svjetskim knjižnicama. Dio uspijevamo prodati sami, makar je to u zadnjih desetak godina, od izbijanja krize 2009, izuzetno teško jer školske knjižnice više gotovo uopće ne kupuju znanstvenu i stručnu knjigu, a i fakultetske to čine uz velike poteškoće.

Koliko su povijesne knjige vidljive, pa i dostupne širem a ne samo stručnom čitateljstvu?

Bile bi vidljivije kad bi o njima bilo više napisa u dnevnom i tjednom tisku, a pogotovo ako bi se o njima govorilo na televiziji ili radiju. Sjećam se da sam kao asistent redovito nastupao (i ne samo ja) u emisijama tipa Knjige, ideje i… ili sličnima, u kojima se kratko govorilo o važnim povijesnim izdanjima, da sam surađivao s III. programom Hrvatskoga radija u emisijama u kojima su čitani opsežni prikazi i recenzije knjiga. Pisao sam redovite prikaze u Vijencu, povremeno u Vjesniku… Danas je toga znatno manje. Manje je priloga o povijesnim knjigama i na televiziji, i na radiju, i u novinama. Možda je razlog i u tom što su povjesničari prestali pisati prikaze i recenzije.

Kakva je uopće situacija sa znanstvenom knjigom danas u Hrvatskoj, s kojim se ona izazovima i problemima susreće? Pretpostavljem da kao i ja  smatrate da bi ova dva po knjigu ključna resorna ministartsva morali uskladiti svoje politike u jednu jedinstvenu politiku prema ovom segmentu hrvatskog izdavaštva.

To kakva je situacija uvelike ovisi o području znanosti, kao i o pojedinom znanstvenom polju. S knjigama iz humanističkih i društvenih znanosti stanje danas ne izgleda toliko loše zahvaljujući i financijskoj potpori Ministarstva znanosti i obrazovanja, koja je u posljednjih nekoliko godina stabilna. Nadam se da će tako i ostati, da će se suma novca koji se iz proračuna izdvaja biti i povećana. Svojedobno sam bio član povjerenstva koje je trebalo odrediti strategiju razvoja znanstvene knjige i časopisa. Mislim da smo odradili dobar posao, ali su nažalost naša analiza i prijedlozi završili u ministrovoj ladici.

Na sreću, tadašnji nas je ministar barem u jednom dijelu poslušao, pa je suma izdvajanja novca za poticaj znanstvenom izdavaštvu 2015. znatno povećana. I otad je ostala više-manje u tim gabaritima. Mi smo predlagali postupno povećanje sredstava za znanstvene knjige. Više se ne sjećam točno, ali je u određenom trenutku ono trebalo doseći i prijeći sumu koja je za poticanje znanstvenog izdavaštva bila 2007. godine. Od toga smo ipak još daleko. Također, predlagali smo i manju sumu koja bi bila namijenjena centraliziranom otkupu knjiga, osobito starijih izdanja (koja leže u skladištima svih izdavača ili bi se trebala uništiti nakon izlaska autorskih prava). To se još nije dogodilo, a brojne biblioteke fakulteta i instituta nemaju mnoge od tih starijih naslova, a niti s novijima ne stoje baš najbolje. Šteta, jer u konačnici knjige propadaju u skladištima umjesto da dopru do potencijalnih korisnika, znanstvenika i studenata.

Još je veći problem s otkupom knjiga za narodne i gradske/općinske knjižnice koje provodi Ministarstvo kulture. Prije dvije godine promijenjeni su brojevi otkupljenih primjeraka knjiga za koje Vijeće za knjigu i nakladništvo da odobrenje. Dok su ranije znanstvene knjige redovito otkupljivane u barem po dvadeset primjeraka, a najčešće po osamdeset ili u manjem broju slučajeva po stotinu primjeraka, to je promijenjeno – sada se otkupljuje po 100 ili čak 166 primjeraka znanstvenih knjiga, ali je značajno smanjen broj naslova. Dakle, do čitatelja u konačnici dolazi manji broj naslova knjiga i oni su zapravo oštećeni. Dok je ranije svake godine bilo otkupljivano i po stotinjak, stopedeset naslova pojedinih znanstvenih knjiga, danas ih je jedva nekoliko desetaka. Ostalih stotinjak ili više naslova, koji bi po svakom kriteriju trebali biti u knjižnicama, ostaju u skladištima nakladnika.

Došlo je zapravo do paradoksalne situacije – zahvaljujući potporama Ministarstva znanosti u Hrvatskoj raste broj naslova znanstvenih i stručnih knjiga, a zbog ovakve otkupne politike Ministarstva kulture velik broj naslova ne pronalazi put do knjižnica i potencijalnih čitatelja. Tvrdnje da knjižnice mogu same, iz vlastitih i namjenskih sredstava, kupovati knjige ne drže vodu jer se to u praksi rijetko događa –  knjižničari će uglavnom radije posegnuti za kupovinom lijepe književnosti nego knjige poput Zla prošlost. Suočavanje s prošlošću koja opterećuje ili I feel kranjska kobasica. Kako je kranjska kobasica podigla slovenski narod.

Pretpostavljem da kao i ja  smatrate da bi ova dva po knjigu ključna resorna ministartsva morali uskladiti svoje politike u jednu jedinstvenu politiku prema ovom segmentu hrvatskog izdavaštva. Vidite li kakav napreduje po tom pitanju?

Svakako da bi svoju politiku prema knjizi ta dva ministarstva trebala voditi koordinirano. Ako Ministarstvo znanosti osigura sredstva da neka vrijedna znanstvena knjiga bude objavljena, nije li posve logično da Ministarstvo kulture to uzme u obzir i osigura da bude otkupljena u barem četrdeset ili pedeset primjeraka – za sve županijske knjižnice i za knjižnice gradova s više od deset tisuća stanovnika (koji nisu županijska središta), a za najveće gradove po nekoliko primjeraka za izabrane knjižnice. To je bio model za koji sam se zalagao prije godinu i pol, a i danas ga smatram poželjnim i optimalnim. Na taj bi način veći dio objavljenih znanstvenih knjiga uistinu i mogao naći put do potencijalnih čitatelja – našle bi se na policama knjižnica, a od tamo bi ih u svoje ruke mogao uzeti i zainteresirani student, i umirovljenik i čitatelj/čitateljica bilo kojeg profila. Vidljivost (potom dostupnost i čitanost) knjiga o hrvatskoj povijesti, povijesti hrvatske književnosti i jezika, etnologiji i arheologiji i sličnih knjiga bila bi znatno šira.

Zalažem se, dakle, za nastavak potpore koju znanstvenoj knjizi pruža resorno Ministarstvo znanosti i obrazovanja, ali i za pomoć da se ta knjiga nađe u knjižnicama i bude dostupna što širem krugu potencijalnih čitatelja, za što je nadležno Ministarstvo kulture. Samo tako znanstveno će se izdavaštvo dalje moći razvijati i nakladnici će moći objavljivati nove naslove kojima će promovirati hrvatsku kulturu, umjetnost i povijest u zemlji i inozemstvu.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –