Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: MV Info • 09.05.2019.

Predstavljamo srednjoškolce, dobitnike nagrade 'Ja sam pisac' 2019.

Povodom manifestacije Noć knjige 2019., nakladnička kuća Znanje, u suradnji s portalom za knjigu i kulturu čitanja Moderna vremena i I. gimnazijom iz Zagreba, i ove je godine organizirala literarni natječaj za učenike srednjih škola ˝Ja sam pisac˝. Tema natječaja bila je "Omiljeni lik u mojoj priči", a podrazumijevala je da autor posudi svog omiljenog lika iz njegove originalne priče/romana i smjesti ga u novu vlastitu priču. 

Na natječaj koji se organizira četiri godine zaredom, ove je godine pristiglo najviše radova do sad, čak 123 rada iz 50-tak srednjih škola u Hrvatskoj. Pristigli radovi bavili su se raznovrsnim temama i žanrovima (ljubavne priče, krimići, fantasy, distopije i SF...) a uz priče o tipičnim mladenačkim promišljanjima o smislu života i ljubavi pristiglo je i nekoliko radova u kojima se na satiričan način naši mladi pisci osvrću na raznorazne društvene pojave.

Razgovore s dobitnicima nagrade vodila je Dora Hasanec, učenica 3.e razreda. I. gimnazije Zagreb, pod vodstvom mentorice Antonije Sikavice Joler, prof. 

Erik Matejak
1. mjesto, priča „Smrt Leonea Glembaya

Nadbiskupska klasična gimnazija, Zagreb

Erik Matejak, foto: Sonja Kovač

Dora Hasanec: Tvoja priča 'Smrt Leonea Glembaya' proglašena je najboljom na ovogodišnjem natječaju 'Ja sam pisac'. Koliko ti je trebalo vremena da napišeš ovu priču? Jesu li riječi same žurile na papir ili je bilo i poteškoća pri stvaranju?

Erik Matejak: Za nastanak priče o Leoneu Glembayu trebalo mi je tri tjedna. Inače ne volim brzati sa stvarima, pa se to i vidi u vremenu koje mi je trebalo. Volim da se misao prvo rodi u mojoj glavi, potom je pažljivo oblikujem, gotovo kao lončar svoje djelo, da bih na kraju mogao biti zadovoljan. Postoji intencija da kada nešto pišeš, a misliš da ti dobro ide, što prije napišeš. Tako je i sa mnom, samo je potrebna zdrava doza autokorekcije, treba ponekad i razumu prepustiti nešto. Nije dobro djelo ono koje je proizašlo iz srca, to nikako nije, nego ono koje je proizašlo iz srca, a koje je um oblikovao. Zbog toga ponekad znam i po tri, četiri puta iščitavati vlastite priče. Treba misliti i o riječima koje stvaraš, što želiš s njima postići, kome se želiš obratiti? Pišeš li zbog sebe ili zbog drugih? Ima li smisla tvoje pisanje? S obzirom na to, problema u pisanju nije bilo. Jednostavno sam imao ideju, a to je smrt Leonea Glembaya. Proces stvaranja bio je prekidan jedino u trenutcima kada sam samom sebi postavljao pitanja gore navedena.

Otkuda Leone Glembay? Zašto si baš o njemu odlučio pisati? Što ti je u njemu zanimljivo?

Miroslav Krleža, kao jedan od najintrigantnijih, najosporavanijih i danas najcjenjenijih hrvatskih spisatelja prošlog stoljeća, stvorio je lik Leonea Glembaya, čovjeka koji je u svim njegovim djelima prikazan kao dekadent svoga aristokratskog sloja. Sasvim atipičan lik koji pokušava egzistirati u ovom svijetu koji ne razumije. Taj je svijet okrutan i tašt, hladan naspram pojedinaca kao što je Leone, gotovo kao u da u njemu nema mjesta za takve ljude. Leone tako skida sedmerostruku laž boja što se nalazi na ljudskim licima; njihove maske su ogoljene. Tada je zanimljivo vidjeti ponašanje likova oko Leonea. Na kraju krajeva, on je krajnje nesretan čovjek kojega mi je žao, ali netko mora biti primjer nekome drugom kako bi se konačno ti drugi prenuli iz sna koji su sanjali u ovom svijetu.

Smatraš li da pisci bolje pišu ako inspiraciju za djela pronalaze u vlastitoj privatnosti i intimi ili ako je vuku iz okoline? Što je od toga slučaj kod tebe?

Smatram kako ne postoji piščeva vlastita intima i privatnost. Kada bi oni svoju inspiraciju pronalazili na tome mjestu, vi zasigurno ne biste imali imena poput Emila Zole, Lava Tolstoja, Miguela de Cervantesa, Miroslava Krleže…Vjerojatno ne biste nikada mogli interpretirati Rimbaudove Samoglasnike ili Šimićeve Pjesnike ili Marinkovićev Zagrljaj. Jer društvo je to koje začuđuje, okolina je ta koja želi biti promatrana, ona naprosto viče da uzmete kojega od njezinih pojedinaca na „žrtvenik umjetnosti“. Ovako izrečene teze ne znače da je svaki spisatelj dokumentarist koji vjerno vodi zabilješke o tome što se dogodilo. To bi bilo apsurdno. Tu se opet vraćam na ideju kao bit svega. Vi imate ideju društva u kojem postoje problemi u braku, u kojem postoji problem položaja žena u društvu, u kojem postoji ludilo, u kojem postoji nejednakost… Jedino što je na vama da izvučete jednu od teza, stavite ju visoko na koplje i marširate naprijed s njom. Na kraju ćete vidjeti kamo će vas to dovesti. Tako ćete uvijek naći nekoga tko se mogao prepoznati u vašim riječima.

Baviš li se pisanjem u slobodno vrijeme? Vidiš li svoju budućnost u tome u obliku stalnog posla? 

Znate, ponekad se smatram skribomanom. Gotovo ne prođe sat u kojem nešto nisam zapisao; bila to neka tričarija, bila neka velika vrijednost. U školi radiš zabilješke, one vezane uz predmet ili one nevezane uz njega. Izvan nje zapisuješ kada učiš, kada stvaraš… Ustvari, kada ti nešto padne na um, najbolje je to odmah zapisati i pustiti. Nakon par dana, ili više, vidjet ćeš može li se s tim nešto učiniti. Tako da pišem kad god mi se pruži prilika. Tako i sebe vidim u poslu stalnog pisanja, ali da ću živjeti od toga, neću. Znate, književna umjetnost uvijek je bila znak osporavanja, čak se i životom plaćala.

I jedno nasumično pitanje za kraj, ali vjerujem svima zanimljivo – kakvu glazbu voliš slušati? Misliš li da se vrsta glazbe koju spisatelji preferiraju može odraziti na njihova djela? Smatraš li da je to dobro ili loše?

Da, jednostavno ne postoji vrsta glazbe kojoj bih bio vjeran. Najčešće se dogodi to da, kad nešto čujem, ocijenim kao dobro ili loše, želim li to ponovno čuti ili ne. I nema tu neke velike filozofije. Sve ono što okružuje spisatelja utječe na njegov proces stvaranja. Tako da ponekad treba imati zdravu dozu čistog razuma koji uvijek ostaje otvoren prema svemu. U tom smislu mislim da sve treba sagledati, ali ne i prihvatiti. Nažalost, vidi se da modernu hrvatsku književnost, posebno mlade autore, definira njihov glazbeni izričaj, štoviše, neki su prvo bili glazbenici pa tek onda književnici. Zbog toga što voliš takvu glazbu, želiš i stvarati takvo djelo, bilo prozu bilo poeziju, te tako gubiš svoju originalnost. Sad bi se moglo reći kako je ta glazba dio autorove osobnosti i da ona predstavlja njega, ali svaki autor ne bi trebao predstavljati sebe u svom djelu nego problem kojemu se želio posvetiti, na koji je želio upozoriti. 

Miriam Volarić
2. mjesto, priča „Lisica"

Srednja škola Hrvatski kralj Zvonimir, Krk 

Miriam Volarić

Dora Hasanec: Kako to da si odlučila napisati svoju priču u ljubavnom žanru? Je li to tvoj omiljeni žanr? Zašto?

Miriam Volarić: Polazna misao bila je - mali princ i lisica. Nisam znala niti u kojem ću žanru pisati niti o čemu niti za koga. Jednostavno sam pisala priču u koju sam vjerovala. Kada sam detaljnije iščitala uvjete natječaja, shvatila sam da ju trebam svrstati u neki „koš“. Ljubavni žanr bio je najprikladniji iako nisam pisala o onoj romantičnoj ljubavi kakvu očekujemo kada netko spomene taj žanr. Nisam veliki ljubitelj romansi, više volim fantaziju, ali možemo reći da je ljubav kao fenomen fantastična pa se svede na isto.

Zašto Lisicu smatraš svojim najdražim likom iz Malog princa? Što te toliko fascinira kod nje?

Htjela sam istaknuti lisicu, stereotipno jednu lukavu, prepredenu životinju, ali upravo je ona ta koja je Malog princa naučila najvažniju lekciju, a ta je da se samo srcem dobro vidi, ono bitno je očima nevidljivo. 
 
Kako si odlučila uvesti lik drugog dječaka u svoju priču? Što on predstavlja?

Neugodna su mi ova pitanja. Osjećam se kao da odgovaram na pitanja iz lektire. Ne volim „secirati“ djelo u komadiće kako bi ga se analiziralo. Pišem bez plana, intuitivno i na kraju to ispadne bolje nego što sam razumom mogla osmisliti. Vodi me inspiracija. Tako, molim, kada čitate priče - kako moju, tako i druge - čitajte ih srcem, ono će vam šapnuti što dječak predstavlja.

Poistovjećuješ li se sa svojim glavnim likom? Je li tvoj privatni život bio na određen način inspiracija za pisanje ove priče?

Djelo nema autobiografskih elemenata iako prenosi poruku u koju čvrsto vjerujem i po kojoj nastojim živjeti.

Ako se, čitajući tvoju priču, netko uistinu poistovjetio s likom lisice i iz nekoga razloga osjeća gubitak i prazninu, što bi mu/joj savjetovala? Je li umjetnost (pisanje) jedan od dobrih načina nošenja s problemima?

Ako se netko uistinu poistovjetio s lisicom, neka zna da nije sam. Puno lisica svaki dan plače i puno Malih prinčeva odlazi, ali vjerujte mi kad vam kažem da i ponovno dolaze. Pazite da vas ogorčenost gubitka ne onesposobi za nove dječake. Uvijek postoje ljudi koje možete voljeti i koji vas mogu voljeti. Postoje mnoge priče koje vas mogu utješiti, mnoge priče koje možete napisati i stvoriti novu vrijednost. Iz tinte zasađene na papiru i zalijevane iskrenim suzama izrast će jedinstvena, predivna ruža. 

Margarita Koši
3. mjesto, priča „Ja sam ti"

Gimnazija Dubrovnik

Margarita Koši

Dora Hasanec: Baviš li se pisanjem neko duže vrijeme ili si sada iznimno odlučila zaplivati spisateljskim vodama? Zašto?

Margarita Koši: Ova kratka priča nije moj prvi pokušaj u kreativnom pisanju, ali je zato daleko najuspješniji jer je - za razliku od drugih - dovršena! Tu moram zahvaliti svojoj mentorici što me podupirala da nastavim dalje razvijati svoju ideju, koja je zahvaljujući njezinim poticajima završena i poslana na vaš natječaj. Pisanje je, nažalost, zadnji u nizu kreativnih načina izražavanja kojima se bavim jer uz srednju glazbenu školu, gdje sviram klasičnu gitaru, također i crtam, glumim, a povremeno i fotografiram.... Uz gimnaziju - moju redovitu školu, stvarno nije lako sve to izbalansirati! Na ovaj sam natječaj, iskreno, naišla preko Instagrama i to na stranici srednja.hr. Svidjela mi se tema i nekako mi je odmah pala ideja Orwellove 1984., koja je ujedno moja najdraža knjiga i koju sam odmah istoga dana posudila u gradskoj knjižnici da malo "obnovim gradivo".

Priča je pisana u prvome licu muškoga roda. Postoji li određeni razlog za to? Zašto nije u pitanju ženski rod?

Tu zapravo dolazim i do odgovora na ovo drugo pitanje. Naime, muški rod odabrala sam najviše zato što sam htjela da glavni lik moje kratke priče na neki način održava samoga Orwellova Smitha, što je vidljivo i u sličnosti imena glavnog lika 1984. i mojeg lika (gdje sam se poigrala s premetanjem, tj. zrcaljenjem slova :-))). Ujedno, odluka da glavni lik bude upravo muškarac moj je komentar na današnje patrijarhalno društvo, ali je i svojevrsni izazov, prilika da okušam svoje vještine pisanja i razmišljanja na neki drugi način. 

Koliko je važno da se autor poistovjećuje sa svojim glavnim likom? Je li to i kod tebe slučaj?

Mislim da se autor ne mora nužno pronalaziti u svojemu glavnom liku iako sličnost dosta pomaže u dočaravanju osjećaja i misli autora i lika te ih čini realističnijima. Potrebno je s likom suosjećati, tj razumjeti njihove postupke te uzroke i posljedice kako bi priča mogla imati uvjerljiv kontinuitet. Sa svojim likom poistovjećujem se do neke mjere, najviše se pronalazim u njegovomu kritičkom promišljanju, takoreći "svojom glavom", ali zbog različitosti naših okruženja mislim da je tu nekome daljnjem poistovjećivanju kraj.

Je li današnje društvo bilo inspiracija za društvo opisano u tvojoj priči? Smatraš li da su ljudi uistinu zarobljeni i da im se svaki korak drži pod nadzorom? Što misliš o Big Brotheru?

Današnje društvo uistinu je inspiracija za moju priču. Smatram da ljudi nisu svjesni koliko su zapravo svakodnevno promatrani. Ljudi su zarobljeni i to većinom ne znaju, a rijetki koji vide taj "kavez" koji nas okružuje, podcjenjuju brojnost svojih istomišljenika i misle da se današnjem stanju nikako ne mogu oduprijeti. Big brother kao TV serijal u potpunosti izbjegavam!

Na koji se način najbolje boriti za slobodu izražavanja vlastitog mišljenja koje je možda suprotno od mišljenja kolektiva? Pomaže li u tome pisanje i umjetnost općenito?

Biti svoj! Ne dati da nam masa diktira kako se prikazujemo kao pojedinci. Budimo svi kreativni na svoj način i ostavimo traga na ovom svijetu! Upravo neki dan obilježavao se Dan slobode u novinarstvu. Mislim da se za slobodu govora i tiska, dokle god ona ne napada nedužne ljude i ne sadrži govor mržnje, treba boriti jer je perspektiva svake osobe na svijetu jedinstvena i posebna - što znači da ju vrijedi čuti, čak ako ona možda ne govori ono što bi ljudi na nekim visokim mjestima htjeli da javnost čuje. Umjetnost je savršena za izražavanje mišljenja pojedinca, bilo to kroz grafite, pisanje, glazbu, umjetničko djelo... Umjetnost govori ljudima na onoj razini svijesti do kojeg ni jedna riječ, ni jedan govor ne može doći. Kroz ljepotu (ili čak ružnoću) umjetnost lakše prenosi poruku ljudima.
 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –