Irena se Lukšić u hrvatskoj književnosti pojavila početkom 80-ih godina radovima koji su stilski gravitirali tzv. prozi u trapericama, odnosno, mladoj urbanoj književnosti koja se nastojala osloboditi teškog zagrljaja egzistencijalizma i socrealističke servilnosti. Početkom 90-ih godina pak njen se izraz tražio u jeziku, u citatima rukopisa koji su obilježili svjetsku riznicu kulture. Sad, početkom novog tisućljeća i stoljeća, ona se ponovno vraća tradicionalnom izričaju. «Pismo iz Sankt Peterburga» ima sve odlike tradicionalnosti: jasan i precizan izraz, priču koja teče, situacije koje dodiruju «tipičnost», laku identifikaciju s velikim krugom različitih profesionalnih i društvenih skupina.

Ishodište priče tiče se Slavističkog kongresa u Osijeku: tamo se na nekoliko dana zajedno nađu brojni znanstvenici iz Hrvatske i svijeta, koje ne povezuje samo struka i pogled na svijet, nego i niz tema iz prošlosti koje se – slučajno ili ne – osvješćuju upravo na znanstvenom skupu. Posebnu pozornost privlače junaci iz slavenskih zemalja, kojima je nevidljiva poveznica bila vrijeme i društveno politička sudbina. Tako pred nama «paradiraju» jezikoslovci i kulturolozi iz Hrvatske, Rusije, Poljske i Slovenije, dok s druge strane – i u znatno manjem broju – dolaze teoretičari književnosti iz Estonije, Norveške i drugih neslavenskih država.

Premda su u prvom planu zanimljivi fabularni meandri, ovaj roman čitatelja uvlači u duboki intelektualni i emocionalni angažman. Stilski i kompozicijski tekst je prilično zahtjevan, tako da će ga adekvatno pratiti ipak obrazovaniji čitatelji.

***

Irena Lukšić rođena je 1953. u Dugoj Resi. Diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavila je romane “Konačište vlakopratnog osoblja”, “Zrcalo”, “Traženje žlice” i “Povratak slomljene strijele” (2000). Pripovijetke je sabrala pod naslovima “Sedam priča ili jedan život”, “Noći u bijelom satenu”, “Sjajna zvijezda Rovinja” i “Krvavi mjesec nad Pompejima”. Piše TV- i radio-drame, a okušala se i u stvaralaštvu na Internetu (“beskrajni ruski roman” POMAH/Lenov). S ruskoga prevodi prozu i poeziju. U suatorstvu i samostalno uredila je nekoliko tematskih brojeva «Književne smotre». Objavila je knjige: «Nova ruska poezija», «Soc-art», «Jednostavna istina – ruska pripovijetka 20. stoljeća», «Antologija ruske disidentske drame», 2Ruska emigrantska književna kritika» i «Ruska književnost u svemiru». Suautorica je dvotomne deskriptivne bibliografije «Ruska književnost u hrvatskim književnim časopisima». Priredila je za tisak integralnu verziju Dnevnika Dragojle Jarnević i memoare «Svi životi jedne ljubavi Irine Aleksander».

Irena Lukšić rođena je 10. ožujka 1953. godine u Dugoj Resi, gdje je i umrla 11. ožujka 2019. Diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Pisala je prozu, drame, eseje, TV i radio drame, filmske scenarije, stručne i znanstvene radove, te prevodila s ruskog. Proza joj je prevođena na engleski, makedonski, njemački, slovenski i turski jezik. Zastupljena u antologijama.

Uređivala je Biblioteke Književna smotra i Na tragu klasika, bila članica redakcija nekoliko domaćih i stranih časopisa, suradnica više međunarodnih znanstvenih projekata. Bila je suradnica američke Encyclopedia of World Literature in the 20th Century i Dictionary of Literary Biography, te najvažnijih domaćih enciklopedijskih izdanja.

Povremeno nastupala kao gostujući profesor u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je na četrdesetak međunarodnih znanstvenih simpozija. U domaćim i stranim stručnim publikacijama objavila je tristotinjak radova o ruskoj i hrvatskoj književnosti. Više puta studijski boravila u Rusiji.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.