Da bismo u potpunosti mogli kontekstualizirati identitet glavne junakinje treba biti barem okvirno upoznat sa opusom The Velvet Undergrounda i ostalih. 'Dva prsta iznad gležnja' doista i jesu generacijski roman u tom smislu - riječ je o portretu jednog miljea koji će najlakše razumjeti oni koji se u njemu kreću, pa tako zapravo Škare kao scenografiju priče postavlja kontekst u kojem se sam formirao.

'Nemirnica' nije uputstvo što činiti u situacijama kada se vlastiti život pretvori u neprestano, oprezno zaobilaženje drugih s kojima smo u nužnom doticaju, ali nam vjerno prenosi utjecaj koji to ima na našu psihu i intimne odnose. Daje nam zrcalo u kojima vidimo ono kroz što prolaze oni koji su se s time morali i sami suočiti.

Brlekova poetika ima primjese taoizma - čovjeka vidi tek kao dio puno većeg, složenijeg sustava, pokazujući istovremeno da jedna tako mala jedinka može imati jednaku moć uništenja i kreacije. Srećom, poezija je alat kreacije i interpretacije, što je očito u svakoj pjesmi zbirke. On dobro poznaje granice jezika, i oblikuje ga poput gline u inovativne i intrigantne forme.

Zanat je u 'Lovostaju' doista na zavidnom nivou, što se vidi na gotovo svakoj stranici, povrh svega - i ne manje važno - očiti užitak u pisanju, istraživanju koje prethodi pjesmi. Ponovo su sveprisutni motivi organskog: stablo, šuma, zemlja. Dobro je da je tako, jer iz toga je, uostalom, proizašla i ljepota 'Početnih koordinata'.

Sve religije i temelje na pronalaženju smisla u patnji, no Gecovim (ili Majerovim) putnicima ni bog neće pomoći, kako god da ga zovu. Jednako kao što “utovareni” samo čekaju iskrcavanje u Rumunjskoj, tako i čitatelj jedva čeka iskrcavanje na kraju knjige jer empatiju suptilno preusmjeravamo na pripovjedača, sve dok konačno ne uđemo u njegovu kožu.