Pasolinijevi stihovi, ako se izuzmu oni programatskog karaktera, poput Arijadnine niti vode u svijet u kojem, osim slobodne ljubavi, nema drugog zakona. Upravo onakve kakva je njemu samom bila zanijekana, i čiju je cijenu platio, kao i svi drugi koji su se borili za slobodu koja nikad nije besplatna.

Kao i u svakom pisanju, važno je samo da li autor ili autorica zaista znaju pisati, znaju u što se upuštaju, a još više da zapisuju s mjesta iskrenosti, da pišu iz želuca, bez puno okoloknjiževnih predumišljaja. A čini mi se da se takvih urednih kontrukcija, ali bez piščeva znoja, krvi i suza, previše natiskalo zadnjih godina. Ali takvi nisu naša briga, vrijeme nije budala, sve što je sitno propadne...

U fokusu romana 'Usta sirota' je surovost siromaštva u kojem žive Gaeli, ljudi koji su egzistencijalno tek neznantno iznad glodavaca, nametnici kojih se društvo želi riješiti. Ili se barem nadaju da će sami od sebe nestati ukoliko ih se dovoljno dugo ignorira, kao što je slučaj sa psima.

Verhulst u romanu 'Nažalosnost stvari' uspijeva u onome što je osobina dobrih pisaca: simpatije čitatelja okreće u smjeru moralno i društveno diskutabilnih likova, dok su 'društveno prihvatljivi' u knjizi prokazani kao trogloditski malograđani.

Periš ovom zbirkom poeziju vraća sa razine dekadentnih estetsko-ligvističkih vratolomija na nivo megafona čija je, manje ili više uspješna, funkcija (nezahvalna, no neizbježna imenica u ovom kontestu) da govori destruktivnim procesima na koje je društvo otupjelo zbog stalne izloženosti njima.