Iako Matu Lovraka (Vlak u snijegu, Družba Pere Kvržice, Neprijatelj br. 1, Anka Brazilijanka, Iskrica) pamtimo kao omiljenog autora svog djetinjstva, on međutim, nije bio samo pisac za djecu. Napisao je i veliki autobiografski ciklus koji se završava knjigom „Uzvišeno zvanje“.

Prvi dio toga autobiografskog ciklusa bila je knjiga „Slamnati krovovi“ (1963.) u kojoj je opisao svoje djetinjstvo, zatim roman „Gimnazijalac“ (1969.) u kojem je opisao svoje školovanje, a u trećem dijelu nazvanom „Preparandist“ (1972.) opisao je školovanje u učiteljskoj školi.

Zalaganjem obitelji Mate Lovraka ovaj četvrti, do sada neobjavljeni dio, u kojem saznajemo kako je bilo biti mladim učiteljem u Hrvatskoj prije Drugoga svjetskog rata pronalazi put do čitatelja. Ne samo da je riječ o gotovo dokumentarističkoj prozi koja će postati nezaobilaznim mjestom u proučavanju povijesti hrvatskoga školstva, radi se i o intimnoj i dirljivoj ispovijedi čovjeka koji je svoj život posvetio drugima u najboljem smislu te riječi, stvarajući od njih dobre ljude. To je ujedno bilo i razdoblje prvih literarnih pokušaja u pedagoškim stručnim časopisima, kao i inspiracije i nastanka dva najpoznatija romana „Vlak u snijegu“ i „Družba Pere Kvržice“.

Autorova unuka, gospođa Jagode Hodak, izlazak knjige pozdravila je ovim riječima:

„Naglasak je na učiteljskom, stručnom pedagoškom radu što je odredilo Matu Lovraka i kao književnika. Uvijek je isticao da je prvo učitelj i pedagog a tek onda književnik, jer je literarna djela i crpio iz svog predanog pedagoškog rada, urođenog smisla za učiteljsko zvanje, odnosa prema djeci kao prema svojim prijateljima i ljubavi prema djeci.

Naslov „Uzvišeno zvanje“ odnosi se, naravno, na učiteljsko zvanje. Roman je zanimljiv kako zbog načina života u hrvatskoj unutrašnjosti prije skoro stotinu godina, tako bi bio i zanimljiv i poučan današnjim mladim učiteljima i studentima te struke.Mene osobno, kao unuku, neobično veseli objavljivanje ovog djela, osjećam to kao 'moralni dug' prema djedu, nešto što je želio i što bi ga izuzetno veselilo da mu se ostvarilo za života“.

Rodio se u brojnoj obitelji u Velikom Grđevcu, kraj Bjelovara. Pohađao je nižu bjelovarsku gimnaziju, u kojoj je jednu godinu ponavljao zbog negativne ocjene iz hrvatskog. Potom je završio učiteljsku školu u Zagrebu i 35 godina radio kao učitelj u selima i gradićima sjeverozapadne Hrvatske.

Počeo je pisati u razdoblju između dvaju svjetskih radova, kada u hrvatskoj književnosti prevladavaju realističke stilske tendencije, i to novele za odrasle. Godine 1933. objavio je dva svoja najbolja romana. Riječ je o «Djeci Velikog Sela» (1930) romanu kojemu je kasnije dao naslov «Vlak u snijegu»(1933) i «Družbi Peri Kvržice» (1933). Ova su dva romana objavljene u preko 30 izdanja a snimljeni su i kao dječji filmovi. «Vlak u snijegu» preveden je na njemački, mađarski, makedonski, poljski, češki i slovenski jezik.

Od ostalih djela ističu se: «Slatki potok i druge priče za djecu» («Božićni dar», 1930.) «Prijatelji» (1946.), «Divlji dječak» (1952.), «Anka Brazilijanka» (1956.), «Micek, Mucek i Dedek» «Zeleni otok», «Naši dječaci» (1956) i drugi.

Izuzetno plodan, autor nekih tridesetak knjiga, Lovrak je nekoliko desetljeća zabavljao i odgajao mlade čitatelje izrazom koji svjedoči o vremenu, a odlikuje se maštovitošću i humorom.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.