Knjiga pripovijedaka "Dobri duh Zagreba" Pavla Pavličića prvi put se pojavila 1976., kao treći naslov, pisca koji je u ovom trenutku najčitaniji i najproduktivniji hrvatski autor. Do sada je objavljena u 11 izdanja.

"Dobri duh Zagreba" slika je Pavličićeva pisma u malom; dva osnovna žanra (fantastika i krimić) stapaju se u jedan. I ona je i zbog toga važna. Iz nje će se krenuti prema različitim smjerovima, a samo će na jednu stazu zakoračiti popularni Pavličićev istražitelj Ivo Remetin. Novo izdanje donosi i autorov esej "Šest filmova s Tadićem". U tekstu se najviše govori o filmu "Ritam zločina", snimljenom po naslovnoj priči knjige. Premda je u filmu priča razgranatija (uvedeni su i novi likovi), atmosfera jednog Zagreba, jedne fantastične posvećenosti i nastojanja da se ritam ne poremeti, posvema je identična.

**

Priče iz "Dobroga duha Zagreba" redovito započinju snažnim intrigantnim rečenicama, obavijestima koje odmah zaokupljaju našu pozornost. Primjerice, nakon što smo pročitali prvu rečenicu iz priče "zA" (da se junak ove priče zvao drugačije, vjerojatno ne bi bilo ni nje, ni njega, naime ni priče ni junaka), svakoga od nas zanimat će kako se to junak zvao i zbog čega je njegovo ime bitno za samu priču. I u potrazi za odgovorom, savladavat ćemo zanimljiv tekst u kojem se vežu imena, gradovi, vrijeme i mjesto zločina. 

Likovi "Dobrog duha" su na prvi pogled obični, svakodnevno portretirani ljudi koje pisac nerijetko i naziva "našim junacima". Istražitelji nisu profesionalci, dolaze iz poznatih krugova; oni su ili podstanari, ili konobari, ili odvjetnici, ili profesori, ili enigmatičari amateri, ili čak profesionalni autori krimića. Zločin se uvijek zbiva u realistički oslikanom ambijentu, a do njega su doveli čak razumljivi motivi (ljubav, novac, osveta). Priča je, stoje najvažnije, napeta i opravdana središnjim ugođajem. 

Na prvim stranicama svjedok uvijek iznosi svoje dileme, koje potom postaju i naše. Kako je riječ o kraćim proznim formama, jasno je da opis ne može postati dosadan, a da rasplet mora biti brz i efektan. Njegovu jačinu ne umanjuje činjenica što neke priče ("Pošteni nalaznik", "Dobri duh Zagreba") završavaju otvoreno, što čitatelju pružaju mogućnost da i sam, svojim viđenjem, zgotovi neke procese. Tada se Pavličić udaljava od obične detekcije i nudi rješenja koja podsjećaju na njegove prve knjige, one u kojima je propitivao šarm fantastike. 

Julijana Matanović

Pavao Pavličić (1946) hrvatski je književnik koji piše za odrasle i djecu. Od 1965. do 1969. u Zagrebu je studirao komparativnu književnost i talijanski jezik s književnošću. Od 1970. asistent je na Odsjeku za komparativnu književnost, Katedra za poredbenu povijest hrvatske književnosti. Doktorirao 1974. tezom "Sesta rima u hrvatskoj književnosti". Od 1975. je docent, od 1980. izvanredni, a od 1985. redoviti profesor.

Vodio kolegije iz poredbene povijesti hrvatske književnosti te iz teorije književnosti i metrike. Na području književne povijesti najviše se bavio barokom i manirizmom, a kao versolog semantikom stiha. Objavio i više interpretacija iz starije i novije hrvatske lirike.

Pavao Pavličić je danas najproduktivniji hrvatski prozaik s preko stotinu objavljenih romana, knjiga priča, autobiografskih zapisa, feljtona i romana za djecu. Prve je prozne radove objavio 1968. godine, a prvu knjigu "Lađa od vode" 1972. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.