Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Iva Perković & Lora Tomaš • 04.06.2019.

Književna patrola: Vrisak - riječki sajam knjige i festival autora 2019.

Guvernerova palača Rijeka (foto: Iva Perković)

Sajam knjige i festival autora Vrisak ove se godine održao od 12. do 19. svibnja u Rijeci. U dvanaest godina Vrisak se razvio u književni festival u punom smislu te riječi, koji svojim izložbeno-sajamskim, a još više programskim dijelom obogaćuje kulturnu ponudu grada i okolice, i velikim se slovima upisuje na književno-festivalsku kartu Hrvatske. Festival je to koji ima zanimljive goste, voditelje, vjernu publiku i obilje mogućnosti za susrete i upoznavanja s autorima i druženje u opuštenoj atmosferi.

“Želimo imati jak književni program, najzanimljivije knjige i autore, ali i programe koji će privući ljude koji ne pohode baš klasične promocije, ali ih zanimaju i knjige i kultura. Željeli smo da Guvernerova palača u ovih tjedan dana postane mjesto okupljanja, izlaska, živo kulturno središte Rijeke”, rekao nam je Drago Glamuzina, kreativni direktora festivala kad smo ga jedno popodne na terasi riječkog restorana Mornar upitale o počecima, programu, razvoju i planovima za budućnost. “Kad smo počinjali, izabrali smo Rijeku jer su tada dvije najveće VBZ-ove knjižare bile upravo u Rijeci, obje na Korzu, i jer u Rijeci nije bilo takvog festivala, a jedan je od najvećih hrvatskih gradova. Danas, nakon 12 godina, ostala je jedna knjižara, ali festival i sajam knjiga koji radimo u Rijeci raste iz godine u godinu.”

Naime, Vrisak se ove godine održao uz jedan ozbiljan pomak u organizaciji: do sada se programski dio festivala održavao na nekoliko manjih lokacija u gradu, a od ove se godine program većinom odvijao u Guvernerovoj palači, u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja. U atriju palače bio je postavljen izložbeno prodajni dio sajma, u Mramornoj dvorani odvijale su se promocije, a u perivoju je planiran popratni program, Vrisak u vrtu (dječje radionice, radionice za odrasle, čitanja i koncerti), koji se, zbog loših vremenskih uvjeta, prvih nekoliko dana festivala ipak nije održao. Dio se programa stoga preselio u festivalskoj publici dobro poznati Book Caffe Dnevni boravak.

Guvernerova palača postala je tako centralno mjesto Vriska, a da se odabir prostora pokazao punim pogotkom potvrdio nam je i Glamuzina: “Cijelo smo vrijeme tražili prostor u kojem bi mogli objediniti sve što festival nudi, ali nije ga bilo lako naći. I kad smo se odlučili za Guvernerovu palaču, mnogi su nas upozoravali da budemo oprezni jer Riječani navodno izbjegavaju sve što nije na Korzu. Ali, kao što smo vidjeli nakon ovog prvog izdanja u Guveru, ako je program dobar i zanimljiv, tih stotinjak stepenica nije nikakav problem. Nikad nije bilo više publike na našim programima.” Dodao je da će se i sljedeće godine Vrisak sigurno održavati u Guvernerovoj palači jer to je “najreprezentativniji prostor u Rijeci, s fantastičnim mogućnostima”.

Ove je godine Vrisak ugostio stotinjak umjetnika, brojne strane, regionalne i domaće autore, u okviru programa koji je već tradicionalno podijeljen u tri segmenta: regionalni, strani i domaći. “U okviru regionalnog programa u ovih desetak godina u Rijeci su gostovali gotovo svi najvažniji regionalni autori”, istaknuo je Glamuzina i dodao da su uvijek željeli imati jak regionalni program, uspostavljati veze i pokazati što se događa u susjedstvu. Tako su ove godine nastupili Drago Jančar, Zoran Predin, Laszlo Vegel, Aleksandar Prokopiev, Darko Cvijetić i Srđan Valjarević.

Na margini: Pronađite sebe u pričama drugih i drugačijih

Marko Pogačar, Kei Miller, Damir Šodan

Vrisak svake godine nastoji izabrati jednu aktualnu temu temu oko koje će okupiti važne europske i svjetske pisce izvan regije. Ove je godine VBZ pokrenuo novi izdavački projekt koji podupire Kreativna Europa, pod imenom Na margini i motom – Pronađite sebe u pričama drugih i drugačijih. Ovaj trogodišnji projekt fokusira se na manjinske i marginalizirane skupine u društvu, a stvoren je kako bi odražavao kulturnu raznolikost Europe u Hrvatskoj i istodobno promovirao hrvatsku književnost na engleskom i njemačkom jeziku. 

“Objavljivat ćemo djela koja nam približavaju različite manjinske glasove, a Vrisak će biti središnje mjesto na kojem će se predstavljati ta izdanja i njihovi autori”, rekao nam je Glamuzina. U okviru ovog programa u Rijeci je tako gostovao francuski strip autor Stephane  Barroux koji je predstavio grafički roman Alpha o emigrantima  koji kreću na mukotrpno putovanje iz Obale Bjelokosti preko pola Afrike do Europe. Riječani su upoznali i jamajčanskog romanopisca i pjesnika Kei Millera, koji je također “imigrant ali se uspio vrlo dobro integrirati i etablirati u novoj domovini – ne samo da je nagrađivani pjesnik i romanopisac, nego i predaje književnost na uglednim britanskim sveučilištima”. Sljedeće godine u tom je programu već dogovoreno gostovanje desetak važnih europskih pisaca i stripaša, istaknuo je Glamuzina.

Specifičnost Festivala, ističe Glamuzina, leži i u njegovim dodatnim sadržajima i programu. Tako je na Vrisku i ove godine gostovala G-točka, projekt koji inzistira na ležernijem predstavljanju umjetnika i onog što rade, a gosti su bili Zoran Ferić, Judita Franković i Sara Renar; Veljko Barbieri je u restoranu Conca D’oro spremao jela iz svog Velikog kuharskog kanconijera, dodijeljena je VBZ-ova Nagrada za najbolji neobjavljeni roman godine, održano je mnogo radionica za djecu i odrasle te koncerata. “Važna nam je atmosfera, druženje”, dodao je Glamuzina. “Svaka večer Vriska završava glazbenim programom, te after partyjem u Book Caffeu Dnevni boravak. To je mjesto puno dobre energije gdje smo se sjajno družili, a još i danas stižu mailovi naših gostiju koji ističu baš tu dobru atmosferu kao ono što će pamtiti iz Rijeke. A iz tog druženja rodi se onda i puno novih zajedničkih projekata i knjiga".

Veljko Barbieri: Rijeka je grad uljuđenosti i gastronomije

Promocija Velikog kuharskog kanconijera (foto: Iva Perković)

Veliki kuharski kanconijer Barbieri Veljko

U restoranu Conca d’oro (Zlatna školjka), odmah pokraj riječkoga Korza, razgovarale smo se Veljkom Barbierijem nakon promocije njegovog Velikog kuharskog kanconijera (VBZ, 2018.). “Kanconijer nisu samo recepti, to je esejistika o hrani koja gastronomiju nastoji izjednačiti sa svim drugim umjetnostima: slikarstvom, glazbom itd.”, rekao nam je potpisujući knjige za jednim od stolova. “Gastronomija doista na jednak način sudjeluje kroz cijelu povijest pa možemo govoriti o antičkoj kuhinji, srednjovjekovnoj, baroknoj, renesansnoj...” U knjizi se, dodao je Barbieri, familijarna povijest miješa s onime što nije familijarno. Autoru je bilo drago da upravo u Rijeci promovira knjigu jer je Rijeka grad uljuđenosti i gastronomije, s izraženom sposobnošću nasljeđivanja, od Venecije do Austrougarske. Posjetitelji su također mogli kušati i privlačno aranžirane zalogaje – bilo je tu paštete od pileće jetrice, bez jaja, s malo pancete, kapule, tartufate i džema od gorkih naranči u konjaku, humus s tahinijem uz dodatak slane ribe i namaz od sušene tune i bakalara koje su poslali autorovi prijatelji.

Zoran Predin: Fileki su inicijacijsko jelo koje dečke pretvara u muškarce

Zoran Predin i Andrija Škare (foto: Iva Perković)

Glavom kroz zid Predin Zoran

U Mramornoj dvorani Guvernerove palače između ostalih je, razgovarajući s Andrijom Škarom, svoju knjigu predstavio i Zoran Predin. Glavom kroz zid (Fraktura, 2019.) knjiga je koja se ne libi nostalgije, ali je ujedno i problematizira. “Svijet je bio šareniji za nas jer svatko idealizira svoju mladost. S druge strane, nostalgija je i pozitivna iako se danas čini opasnom iz političkih razloga”, rekao je Predin koji vjeruje u osnovni moto francuske revolucije (liberté, égalité, fraternité), no sam se ne bi nigdje svrstavao – štoviše, sebe vidi kao most. Publiku je nasmijao i tvrdnjom da su fileki, koji se u knjizi spominju u više navrata, inicijacijsko jelo koje dečke pretvara u muškarce. “U krugu velikih zavodnika kao što su Elvis, Čolić, Cohen,” pitao ga je Škare, “gdje je tu Zoran Predin?” “Recimo da oni igraju karte, a ja ono dolazim do njih i kažem, dečki, šta ćete popiti? Ja bi bio konobar”, odgovorio je Predin.

Okrugli stol o prevođenju hrvatskih autora na strane jezike

Okrugli stol o prevođenju hrvatskih autora na strane jezike (foto: Iva Perković)

Kartograf pokušava ucrtati put prema Sionu Miller Kei

“Poezija je dobar izbor za predstavljanje naših autora vani. Imamo dobru poeziju koja nema publiku, a na engleskom može steći veći renome i čitanost”, rekao je prevoditelj i znanstvenik Tomislav Kuzmanović na okruglom stolu o prevođenju hrvatskih autora na strane jezike, koji je u knjižari Ex libris, vodio književnik Nikola Petković. Dodao je i da vani prevoditelji često samostalno, gotovo kao drugi autori, predstavljaju svoje prijevode. Pjesnik, pisac i prevoditelj Damir Šodan, koji poeziju prevodi jer mu dozvoljava da se zaigra, rekao je da mu je najteži prijevod bila jedna poduža pjesma Tonka Maroevića, a ni knjiga jamajkanskog pjesnika Keija Millera, Kartograf pokušava ucrtati put prema Sionu (VBZ, 2019.), koju su zajedno predstavljali u Dnevnom boravku četvrtoga dana festivala (skupa s Markom Pogačarom), nije bila puno jednostavnija. Šodan se odlično snašao tako što je jamajkanski engleski preveo na splitski ulični govor, a publika je uživala i u autorovom i prevoditeljevom čitanju.

Kao jedno od najboljih iskustava u prevoditeljskoj karijeri, Šodan ja izdvojio englesko izdanje časopisa Poezija iz 2010., pod naslovom preuzetim od Sime Mraovića, If We Crash Into a Cloud, It Won’t Hurt, koje su predstavljali u New Yorku. Prisjetio se i kako mu je pokojni slovenski pjesnik Tomaž Šalamun, koji je je bio veliki fan hrvatske poezije, koristeći se militantnim terminima često govorio: “Vi imate fenomenalnu poeziju, vi morate izvršiti desant na Ameriku.” Nešto što su Slovenci devedesetih, navezavši se na raniju praksu, ustvari i učinili, nastavio je Šodan, kada su u New Yorku osnovali kulturni centar, s adresom u jednom njujorškom stanu, a sam je Šalamun uspješno igrao ulogu kulturnog korifeja pa je u New York Timesu svojedobno izašao članak o slovenskoj “književnoj invaziji” na Ameriku.

Stephane Barroux: Alpha je svojevrsni homagij talijanskom skladatelju Enniju Morriconeu

Alfa izbliza (foto: Iva Perković)

Alpha Barroux Stéphane, Bessora Sandrine

“Sve je počelo kad je jednoga dana u kuhinju pariškog skvota u kojem sam živio s tridesetak drugih umjetnika ušao jedan Afrikanac. Dok smo pili kavu ispričao mi je kako je ilegalnim putem došao u Francusku i tako se rodila ideja za lik Alphe, imigranta iz Obale Bjelokosti”, rekao nam je francuski ilustrator i grafičar Stephane Barroux uoči predstavljanja grafičkog romana Alpha: Od Abidjana do Gare du Norda (V.B.Z., 2019.), na kojem je radio sa spisateljicom Sandrine Bessorom. Roman je iscrtan i oslikan tehnikom art brut (franc. sirova umjetnost). “Slavni slikar Jean Dubuffet jednom je prilikom posjetio psihijatrijsku bolnicu i ugledao nekakve teške crteže na podu i pomislio da bi komotno mogli visjeti na zidu kakve galerije. Objasnili su mu da su to iscrtali pacijenti. Nakon sličnih je zapažanja začeo pokret art bruta, umjetnosti koja dolazi iz instinkta, iz utrobe.”

Urednik knjige Vladimir Šagadin publici je pokazao i originalnu verziju romana, koju je Barroux kreirao pomoću pet dječjih flomastera, a tek kasnije dodao kinesku tintu i vodene boje za osjenčavanje. “Htio sam da bude grubo i bazično, kao da ga je crtao i ispisivao Alpha dok je bio na cesti”, rekao je Barroux, dodavši da je Alpha svojevrsni homagij talijanskom skladatelju Enniju Morriconeu, koji je za svaki od tri glavna lika u vesternu Dobar, loš, zao (1966.) osmislio posebnu melodiju. “Kada je ‘dobar’ u kadru, čujete njegovu muziku. Tako sam i ja odlučio koristiti jednu boju za svaki lik pa je Alpa, recimo, uvijek u crvenom.” Kasnije nam je na podu Dnevnog boravka u nekoliko vještih poteza i naslikao Alphu, crnom bojom i kistom na dva velika komada papira, a crtao je i po rukama publike.

Darko Cvijetić: Književnost je jedini način da se istina donekle odbrani u svijetu koji je poprilično bezutješan

Marko Pogačar i Darko Cvjetić (foto: Iva Perković)

Snijeg je dobro pazio da ne padne Cvijetić Darko

Marko Pogačar u Dnevnom boravku je razgovarao s Darko Cvijetićem, o njegovoj novoj zbirci poezije Snijeg je dobro pazio da ne padne (V.B.Z., 2019.) te knjizi priča Shindlerov lift (Buybook, 2018.): o tome kako je to kada se tako eksplicitno piše o vrlo specifičnoj lokaciji, autorovom Prijedoru, kataklizmičnoj sredini, rekao je Cvijetić, svojedobno okruženoj s tri koncentraciona logora, nekadašnjem gradu slikara, a danas mjestu s 37 osuđenih ratnih zločinaca, čime premašuje i Berlin. “Biti svjedokom i pišućim bićem u takvom gradu je već dovoljno strašno”, dodao je autor. “No književnost je jedini način da se istina donekle odbrani” u ovom svijetu koji je “poprilično bezutješan, među ljudima koji su poprilično bezutješni”. Pisanje je za Cvijetića poput vrtlarenja, kojim se također predano bavi, “ubijanje onoga što bi taj vrt razvrtilo.” Cvijetić je rekao da nije “ni Srbin ni Hrvat ni Bošnjak. On je Ostali, pa tako piše ostalinskim jezikom”, u čemu se na neki način povodi za Celanom i njegovim “struganjem” jezika od raznoraznih naslaga ideologije. Ipak, nije siguran u mogućnost katarze, pa ni kroz književnost.

Ljevičarski manifest, u kojoj se ravnopravno miješaju prosinac i decembar

U prepunom Dnevnom boravku u koji i inače zalazi, Nenad Marjanović, odnosno Dr. Fric, skupa se s Diegom Bosuscom ili Pticom iz KUD Idijota, u razgovoru s novinarom Ernestom Marinkovićem, prisjećao nekih momenata ovog kultnog pulskog benda. Povod je bila Fricova novoizašla knjiga Moj život s Idi(j)otima (Dallas Records, 2019.), svojevrsna autobiografija i ljevičarski manifest, u kojoj se ravnopravno miješaju prosinac i decembar. O bendu čije su se prve probe odvijale u strahu, u bivšoj ludnici, jednoj napuštenoj austrougarskoj vili u pulskoj šumi, punoj bolničkih rekvizita, Fric je odlučio pisati, između ostaloga, i jer mu je Ptica u šali rekao da piše kako bi se on sjetio vlastita života. No, nisu se bojali samo razbijenih škura koje su lupale na vjetru, već i svega što se događalo osamdesetih i devedesetih iako kažu da, nakon raspada bivše države, ni u jednoj od novih nezavisnih nisu imali problema. Strah ih je uhvatio i kad su, na vrhuncu karijere, svirali sa svojim prvim i najvećim uzorima Ramonesima u ljubljanskom Tivoliju. 

S Aleksandrom Prokopievim ispred hotela Continental

Aleksandar Prokopiev (foto: Iva Perković)

Čovječuljak Prokopiev Aleksandar

S makedonskim piscem, znanstvenikom i glazbenikom Aleksandrom Prokopievom razgovarale smo na terasi Hotela Continental, uz kavu i cigarete, sat vremena prije njegova odlaska. Večer prije dokasna je ostao u kafeu Dnevni boravak, skupa s nekim drugim gostima festivala za koji kaže da je “ambiciozan, ali to se ne vidi zato što je neposredan, zahvaljujući tim večernjim tulumima i druženjima”. Dobri pisci, uglavnom ih sve zna. A zna i Rijeku, grad prema kojem ima odnos kao prema gradu koji se ne mijenja, iako je u njemu prvi put bio dok je još imao “jednocifreni” broj godina, i koji povezuje s dragim književnim prijateljstvima i pokojim glazbenim nastupom. Ovo mu je prvi VRISAK, a Dragu Glamuzinu također zna osobno, iz Skopja, zato je i došao. U Rijeci je predstavio svoju staru knjigu Čovječuljak, (prev: Borislav Pavlovski, Fraktura, 2014.), u razgovoru s Vojom Šiljkom čijih se emisija živo sjeća još iz djetinjstva. Više o svemu tome, čitajte ovdje.

O pobjedničkom tekstu VBZ-ova natječaja za najbolji neobjavljeni roman 2019.

Dodjela VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman ( (foto: Iva Perković))

Katarina, Velika i Mala Knežević Olja

Na pitanje o tome kako je ove godine tekao proces dodjele V.B.Z. nagrade za najbolji neobjavljeni roman, članica žirija i naša uvažena kritičarka i urednica Jagna Pogačnik odgovorila nam je da je “godina bila poprilično standardna, niti puno kvalitetnija a niti manje kvalitetna”. No, može se primjetiti, dodala je, da nema nekog prevladavajućeg trenda, ili toga da se ljudi natječu s relativno sličnim romanima (u tematskom, stilskom smislu), kako je to bilo na početku njezina rada u žiriju. Istaknula je da je ove godine sve vrlo šaroliko, od romana koji idu u sferu fantastike, do nečega što smo prije zvali stvarnosnom prozom. Dosta je bilo tekstova koji propituju identitet, kroz odrastanje, obitelj, na pozadini određenih društvenih, povijesnih i ostalih lomova, ali ne može reći da je nešto bilo baš “dominantno”. Zanimljivo joj je bilo vidjeti i da se neki autori već par godina prijavljuju s istim, malo dorađenim rukopisom, što znači da im je “baš iznimno stalo da idu na ovu nagradu”. Pogačnik je izdvojila da joj je kod ove nagrade zapravo najljepše to što je anonimna i što članovi žirija imaju priliku – “jer obično se bavimo gotovim knjigama” – stvarno uroniti u rukopise, bez opterećenosti time je li netko prethodno objavljivao ili nije.

O pobjedničkom romanu Katarina, Velika i Mala Olje Knežević (intervju čitajte ovdje) Pogačnik je imala samo riječi hvale. Vidno oduševljena, rekla nam je da se radi o izuzetno kompleksnom romanu, što se na prvi pogled i ne čini, po tematici, budući da je riječ o odrastanju jedne djevojke na ulicama glavnog crnogorskog grada, potom njezinim odlascima u Beograd, pa u London, povratcima u Crnu Goru, dakle jednom prostoru koji je od kraja osamdesetih pa do danas prošao brojne turbulencije, a koje su čitavo vrijeme negdje u pozadini romana. U prvom planu je taj jedan “jaki, ženski, strasni lik”, ta Katarina velika ili mala koja, nastavlja Pogačnik, doista ima dovoljno snage da može pasti na potpuno dno, mogu je baciti na potpuno dno, ali može iz toga isplivati na neki način. “Kada sam čitala rukopis, postavljalo mi se pitanje može li se danas još uvijek pisati o tim temama o kojima smo već puno čitali, ali mislim da je temeljno upravo to što je autorica uspjela lik Katarine napraviti tako nosećim”, zaključila je Pogačnik.

O Vrisku za kraj

Na kraju smo upitale organizatore koliko je vremena potrebno da se organizira ovako ambiciozan festival/sajam i kakvi su im planovi za nadolazeću Rijeku 2020.? Radi se, naravno, cijelu godinu, ali intezivno zadnja tri mjeseca, rekao nam je Glamuzina. Sve je iznio mali tim od svega desetak ljudi, koji je s financijski skromnim budžetom uspio napraviti puno. A priznao nam je i da nije lako tako dugo (dvanaest godina!) održavati kontinuitet festivala u kontekstu hrvatske ekonomije, gospodarstva, porezne politike, istaknuvši da se situacija u izdavaštvu ipak popravila, a i festival se kroz sve te godine etablirao pa je mnoge stvari lakše provesti .

Poznato je da sljedeće godine Rijeka postaje središnje mjesto hrvatske kulture, stoga nas je zanimalo kako se Vrisak priprema za nadolazeću EPK. “Možda ćemo surađivati na nekim projektima, ali EPK nije partner Vriska. Rečeno nam je da je to zato što su odlučili ne ulagati u stvari koje su se u Rijeci već etablirale. Bez obzira na to, mi ćemo sljedeće godine nastojati napraviti još bogatiji program i dovesti neke važne autore”, rekao nam je Glamuzina.

...

Više fotografija s Vriska 2019. razgledajte u Facebook albumu.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –